Foto: Privatna arhiva Mladena Šuteja

 

Mladen Šutej, legenda hrvatskog jedrenja i čovjek koji je oplovio gotovo sva svjetska mora i oceane – i to ne kao profesionalni pomorac, već jedriličar-amater, na vlastitom brodu - upravo je izdao novu, sedmu knjigu „Ocean i druge priče“ o svojim dogodovštinama na brojnim svjetskim putovanjima.  Zanimljiv pripovjedački stil, vedar duh koji se provlači kroz njegove retke, britkost i poprilična doza ironije i cinizma, čak i na vlastiti račun, razlozi su zbog kojih se njegove knjige čitaju u jednom dahu, no ova posljednja posebna je po još nečemu. Naime, ovoga je puta Šutej odlučio pisati o onome što je u prijašnjih šest knjiga izbjegavao. Krenuo je pisati o sebi, o dvojbama koje su ga mučile na putovanjima, posebno na onima na koja je odlučio krenuti sam, o propitkivanjima samoga sebe, svojih ciljeva i motiva, o strahovima i sumnjama s kojima se borio posve sam u brodu nasred Atlantika ili Pacifika, o ljudima koji su na ovaj ili onaj način odredili njegovu budućnost i utjecali na planiranje novih avantura,.... O svemu tome, o godinama provedenima na brodu, o prejedrenim miljama – a nakupilo ih se oko 240 000 - o svojem životu koji je od najranijih dana uvijek bio vezan s morem i uz more, progovorio je i za Nacional, a razgovor smo vodili u njegovom uredu u središtu Zagreba u kojem se redovno sastaju članovi Hrvatskog oceanskog jedriličarskog kluba, ljudi nemirnoga duha željni otkrivanja novih granica poput njega koji su, naoružani samo jedrima i golemom dozom upornosti i nepokolebljivosti, krenuli na putovanje preko „velike bare“.

 

Da bismo bolje upoznali Mladena Šuteja, valja reći da je na prvi put od Jadrana preko Atlantika pa sve do Kariba i Floride krenuo posve sam 1982. godine na danas već legendarnoj 10-metarskoj jedrilici HIR 3, koju je 1979. kao nedovršeni brod kupio u Italiji i potom ga sam preuredio i dovršio. S tim je brodom kasnije, 1989., oplovio i Rt Horn, a potom i Pacifički ocean, Indijski ocean i Crveno more.  1993. godine u brodogradilištu Kraljevica dovršena je još jedna brodska legenda – 23 metra duga Hrvatska čigra, s kojom je Šutej nastavio avanturu po morima svijeta. Upravo je Hrvatska čigra zaslužna za nastanak serije putopisa i reportaža objavljivanih nekoliko puta na HTV-u pod nazivom „Čigrom oko svijeta“ i „Ekspedicija Arktik-Antarkitka“. No Hrvatska čigra je zanimljiva po još jednoj pojedinosti: građena je u jeku rata, 1993. godine u vojnom brodogradilištu u Kraljevici, tehnologijama koje u to vrijeme nisu bile poznate niti javno dostupne, i pojedinosti njezine gradnje  u to su vrijeme bile vojna tajna, a Čigra je bila prvi civilni brod koji je sagrađen tehnologijom kakva se rabila za gradnju isključivo vojnih brodova. „Upravo zbog tehnologije gradnje Čigra se pokazala kao odličan brod na svim svjetskim morima i u brojnim teškim  situacijama koje je dobro savladavala“ veli Šutej. 

 

Iza Šuteja je, što na HIR-u 3, što na Čigri, šest plovidbi preko Atlantika i dvije preko Pacifika – po jednom je svaki od njih prejedrio posve sam – osim Rta Horn oplovio je i Rt dobre nade, Labradorsko more, te Antarktik i Arktik.  A kako je počelo? „Moja ideja da krenem preko Atlantika nije se rodila preko noći. Kao dijete sam prvo veslao i jedrio po svojoj vali, kad sam bio malo veći krenuo sam do susjednog otoka, malo kasnije i do drugog otoka, pa do onog udaljenijeg. I nije prošlo puno vremena, a ja sam prejedro cijeli Jadran uzduž i poprijeko. No nešto me uvijek vuklo dalje, do Grčke, pa na Sredozemlje i onda se rodila ideja da krenem preko Atlantika“ pripovijeda Šutej. „Meni je to posve normalno, baš kao i u svakom hobiju ili svakom poslu, uvijek želite napraviti nešto više, prijeći dotadašnje granice i dokazati samima sebi da to možete“ kaže i dodaje kako je more specifična sredina koja svakodnevno testira čovjeka i njegovu sposobnost  prilagođavanja i snalaženja. Stoga je, kaže, i izazov veći.

 

 

Dobro planiranje putovanja ključ je uspjeha

 

 

Šutej je svako svoje putovanje, odnosno projekt, pažljivo planirao i pripremao i po nekoliko godina. „Ako sve dobro ne isplanirate i ne pripremite vrlo je velika vjerojatnost da vam putovanje neće uspjeti. To mi je od početka bilo jasno i bio sam svjestan činjenice da improvizacije treba svesti na najmanju moguću mjeru“ ispričao je. Kad je pripremao svoje projekte u pravilu je više vremena potrošeno na planiranje, organizaciju i pripremu nego li na samo putovanje. I nije bilo samo važno pripremiti putovanje, osigurati financijska sredstva i nabaviti potrebnu opremu. Jednako je tako bilo važno dobro isplanirati i povratak i pripremiti se za ono što će ga zateći kada se nakon godinu, dvije ili više vrati natrag, svojoj obitelji i svakodnevnom životu.  „Znam neke jedriličare koji su, uzbuđeni zbog putovanja na koje kreću, taj dio posve zanemarili i mnogima se dogodilo da su se nakon povratka s plovidbe posve izgubili, nespremni na povratak u realnost. A kad su shvatili da se u sadašnjem životu više ne snalaze, bježali su ponovno na brod, ali ovoga puta daleko slabije pripremljeni i bez dovoljno sredstava“ tumači Šutej. I sam potvrđuje kako putovanja – a on je na plovidbama svijetom proveo ukupno gotovo 10-ak godina - čovjeka promijene, ispune,  obogate i prošire mu vidike i način razmišljanja, pa je povratak u Hrvatsku u kojoj se s godinama malo toga mijenjalo i u kojoj se ne vidi značajniji napredak uvijek bio težak i pun šokova.

 

Ističe kako su psihička stabilnost, spremnost na prihvaćanje i prilagođavanje različitim situacijama, snalažljivost u novim okolnostima i sposobnost donošenja brzih odluka u kritičnim situacijama izuzetno važni za realizaciju svakog ovakvog projekta. „Postoje neke situacije i okolnosti koje vrlo teško možete predvidjeti, pa je važno biti fleksibilan i ne držati se striktno zadanih pravila i okvira ponašanja, a tu se onda ponovo vraćamo na one dvije bitne karakteristike – psihička stabilnost i sposobnost donošenja brzih odluka. One vas često vade upravo iz takvih situacija. No svaki novi projekt i svako novo putovanje zapravo su bili sve lakši, jer sam već uvelike znao što me čeka i na kakve sve probleme mogu računati“ govori Šutej.  Za putovanja na kojima je bio posve sam na brodu, a takvih je bilo nekoliko, kaže da ga nisu posebno veselila, jer su se neka dogodila stjecajem okolnosti. Takav je bio prvi prelazak Atlantika na HIR-u 3, nakon što je prijatelj koji je trebao jedriti s njim neplanirano odustao i sa Ibize se vratio u Hrvatsku. „Bio sam pred dilemom – odustati od već isplaniranog putovanja ili ipak krenuti. Nikada do tada nisam jedrio sam. Odlučio sam se za ovo drugo, jer sam osjećao obavezu prema sponzorima i ljudima koji su mi pomogli u pripremama. Ostao sam u jednoj maloj luci u blizini Gibraltara još tri mjeseca pripremajući sebe i brod i skupljajući iskustva jedriličara kojima je solo prelazak Atlantika uspio prije mene“ objasnio je. To dragocjeno iskustvo odvažilo ga je da i preko Pacifika par godina kasnije, ovoga puta svjesno i planirano, krene sam.

 

Astronomsku navigaciju naučio sam iz knjiga

 

 

Jedan od najvećih strahova vezanih uz prvi samostalni prelazak Atlantika bio je vezan uz spavanje na brodu. „Tehničku pripremu broda za samačko jedrenje uglavnom sam odradio temeljeći sve na iskustvima i savjetima drugih. No ono što me mučilo bilo je kako ću i hoću li moći normalno spavati, jer sam bio svjestan činjenice da je neispavan čovjek sklon halucinacijama i da, iscrpljen od nespavanja, mogu lako napraviti grešku koja stotinama milja od najbližeg kopna može biti fatalna. Uz to, nisam bio siguran i kako ću se psihički nositi sa dugim periodom samoće od tri ili četiri tjedna na oceanu. Sve su to bile situacije u kojima sam iskušavao samoga sebe i skupljao iskustvo.  Pomogli su mi savjeti iskusnijih jedriličara, konzultirao sam čak i neke psihologe, no na kraju to čovjek mora proći sam.“ Ipak, sve je prošlo mnogo bolje nego li je očekivao. Vrlo je brzo uhvatio konstantan ritam spavanja od nekih 50 do 60 minuta  u komadu, potom bi izašao na palubu i kratko provjerio stanje broda, jedrilja i prekontrolirao kurs  – valjalo je računati i na malu, ali ipak realnu mogućnost sudara s nekim brodom, izgubljenim kontejnerom koji pluta oceanom ili čak i kitom – a potom se ponovno vratio u krevet i istog trenutka zaspao. Drugi veliki izazov koji je trebalo savladati na tom prvom putovanju bila je navigacija. Svatko tko se odluči na prekooceansko jedrenje treba dobro savladati astronomsku navigaciju, jer je ona ključna za pravilno određivanje plovidbenog kursa, čak i u ovo vrijeme elektroničkih GPS-ova koji, kaže Šutej, ponekad imaju ružnu naviku da se pokvare nasred oceana.

 

„U vrijeme kada sam kretao preko Atlantika nije bilo elektronskih pomagala i trebalo je savladati to osnovno pomorsko znanje korištenja kompasa i sekstanta i određivanja kursa pomoću Sunca i zvijezda. Astronomska navigacija se inače uči na pomorskim fakultetima, no ja sam bio prisiljen sve savladati sam i u vrlo kratkom roku, za dva ili tri mjeseca, isključivo iz knjiga i priručnika i bez jednog dana prakse. I tako sam tokom plovidbe računao, preračunavao, mjerio i zapisivao, a nisam bio siguran radim li to dobro ili možda griješim. A greška od nekoliko stupnjeva na tako velikim udaljenostima znači da ćete svoj zacrtani cilj možda promašiti za stotine milja“ tumači Šutej i kaže kako se konačan rezultat vidio nakon 23 dana plovidbe kada je stigao na Barbados, koji mu je i bio cilj. „I glava je izdržala, preživio sam više od tri tjedna potpune samoće i bez kontakta sa drugim ljudskim bićem. Ali je zato veza sa brodom postala nekako čvršća i toplija“ kaže. A već na drugom solo putovanju Pacifikom sve je išlo lakše i s manje neizvjesnosti.

 

Priču o posadi s kojom je na nekoliko putovanja dijelio brod započeli smo pitanjem kako je birao ljude s kojima je kretao na putovanja i što mu je prilikom odabira bilo važno. Je li jedriličarsko znanje i poznavanje pomorskih vještina bilo najvažnije? Ili ipak specifične karakterne osobine? „Ne znam hoćete li vjerovati ako kažem da je jedriličarsko znanje i iskustvo bilo najmanje važno. Jedrenje je vještina koju prosječan čovjek upozna i savlada za tjedan dana. Znao sam to dobro jer sam u to vrijeme imao školu jedrenja i točno sam znao koliko vremena treba za učenje osnova jedrenja i kretanja po brodu kako biste od početnika stvorili korisnog člana posade. Daleko mi je važnije bilo da je čovjek na brod došao svjesno i sa određenim ciljem, da je znao u što se upušta i zbog čega želi na to putovanje. Bilo je nekoliko ljudi koji su na 'Čigru' naprosto zalutali jer nisu znali što hoće i s takvima je bilo problema. Važno je i da su članovi posade obrazovani ljudi koji znaju i žele razgovarati o svim temama i koji imaju dobar kućni odgoj. Kada ste tjednima sami na moru to je vrlo važno jer grupa ljudi živi u malom prostoru i nekoga tko vas iritira zbog svojeg ponašanja ne možete samo tako isključiti i ignorirati. Ako imate kulturne, razumne i stabilne ljude u posadi, onda su i problemi i sukobi daleko rjeđi i lakše se rješavaju“ objasnio je.

 

 

Uvijek želim više i dalje, preko onoga što sam već savladao

 

Kako bi Mladen Šutej opisao samoga sebe i kakvi ga to motivi tjeraju na svjetska mora, pitamo. „Uh, to nije lako objasniti. Rutinsko jedrenje u poznatim morima mi je s godinama postalo malo dosadno i uvijek sam tražio kako mogu učiniti korak više i otići tamo gdje još nisam bio. Danas mi nije posebno uzbudljivo  jedriti rutinski po danu, pa me više privlači plovidba po noći, koja je puno zahtjevnija. Pa ako je pritom loše vrijeme, nitko sretniji od mene!  Onda je zanimljivo, daleko sam više koncentriran na brod, more i jedrenje, i to me ispunjava. Uvijek želim dalje, preko onoga što sam već savladao i doživio.  Nije mi lako opisati samoga sebe, ali ako to moram učiniti onda bih rekao da su me uvijek vukli novi izazovi. I zadovoljan sam jer sam vidio da se to može i da sam svoje projekte ostvario“  objasnio je. Valjda i zbog toga u pogovoru njegove nove knjige stoji konstatacija koju je izgovorio neimenovani predsjednik kongresa na kojem je Šutej svojedobno održao predavanje o Grenlandu, a koji je, najavljujući predavača, kazao da je pred njima čovjek „koji je u stanju smisliti najkompliciraniji, gotovo neostvariv projekt, i onda ga, na opće zaprepaštenje, ostvariti“.

 

A koliko je želja za otkrivanjem novoga bila jaka pokazala su i njegova putovanja na Arktik i Antarktik.  „Na prvu plovidbu Čigrom smo 1994. krenuli neuobičajenom, meridionalnom rutom, od sjevera prema jugu zemaljske kugle. Preplovili smo Atlantik prema sjeveru i u Pacifik smo ušli kroz zloglasni Sjeverozapadni prolaz na arktičkom sjeveru, koji je iznimno težak i riskantan zbog golemih količina leda na plovnom putu. Taj je poduhvat do tog trenutka uspio samo malom broju brodova, a Hrvatska čigra je to učinila najbrže od svih do tada. Nakon toga smo se Pacifikom spustili na jug i preko Polinezije stigli do Antarktika, potom smo se vratili na Rt Horn, prošli preko Falklandskog otočja pa kroz južni i sjeverni Atlantik stigli smo natrag kući“ objašnjava Šutej i dodaje kako su već tri ili četiri godine nakon toga krenuli u novu pustolovinu, plovidbu oko svijeta ekvatorijalnom rutom, kroz Panamski kanal i preko Južnoafričke republike i Rta dobre nade. 

 

Arktik:  Tamo je Čigrom upravljao led, a ne ja!

 

Kad se krenu nabrajati sva mora i oceani koje je naš sugovornik – dijelom sam, a dijelom  sa posadom, ponešto na HIR-u 3, a ponešto na Čigri – obišao i preplovio, svatko će se normalan neminovno zapitati koliko su takva putovanja bila rizična i do koje je mjere on sam bio spreman riskirati. „Znam, kad sve ovo pričam ispada da sam nekakav ludi avanturist koji je na putovanjima bio spreman staviti na kocku i vlastiti život. No zapravo nisam takav. Uvijek sam pažljivo planirao svoje projekte i svoja putovanja tako da se sigurno vratim kući. Čak i na tako ekstremnim putovanjima kakva su bila ona na Arktik i Antarktiku i za koje sam i ja sam bio skeptičan, jer sam bio svjestan, ukoliko ne uspijemo proći kroz Sjeverozapadni prolaz na vrijeme, da se možemo naći u situaciji da ostanemo zarobljeni u ledu punu godinu dana, i tko zna ..... I drugi su nam davali tek šansu od 25-30 posto da ćemo uspjeti u naumu da u jednoj sezoni prođemo tim više od 3500 milja dugačkim putem kroz podrčje Arktika. I da, to je bio rizik koji smo prihvatili. Zato smo na put krenuli sa zalihama hrane i opremom dovoljnom za 13 mjeseci boravka na brodu, no nismo znali što bi se u tih godinu dana boravka na brodu moglo događati ostvari li se taj najgori scenarij. Na to nas nitko nije mogao pripremiti. Uza svo moje dotadašnje iskustvo i znanje, na Arktiku sam se našao u iznimno teškoj situaciji jer sam shvatio da gubim kontrolu nad brodom i da se ne mogu nositi s ledom. Priroda je tamo toliko jaka da brod zapravo vodi led a ne čovjek. Kao da vam netko u trenutku iz ruku i iz glave otme kontrolu nad vlastitom sudbinom i sudbinom članova posade i broda. To je užasan osjećaj koji nikad ne bih htio ponovno proživjeti. Ali na sreću uspjeli smo proći kroz  Sjeverozapadni prolaz, i to brže negoli smo očekivali i ući u Pacifik živi i s neoštećenim brodom“ pripovijeda Šutej.

 

Brod HIR 3, s kojim je Šutej prvi puta krenuo preko Atlantika, a potom i preko Pacifika, iako star punih 38 godina danas proživljava drugu mladost. Nakon dugogodišnjeg propadanja na vezu u Istri nedavno ga je kupio i obnovio strastveni jedriličar iz mlađe generacije ljudi zaraženih morem, Zagrepčanin Saša Fegić i HIR 3 se danas može susresti na plovidbama duž Jadrana. Hrvatska čigra je nakon stotina tisuća preplovljenih milja našla mir na vezu u luci Kukljica na otoku Ugljanu. Brod je danas u vlasništvu zadarskog poduzetnika i jedriličara Damira Majetića koji ga je kupio prije nekoliko godina, kada je njegovo održavanje Šuteju postalo preveliko financijsko opterećenje.  „Nedavno sam bio nakratko na Čigri. Novi je vlasnik odlično održava i ona je u dobrom stanju, no volio bih da je češće mogu vidjeti na moru“ kaže sa sjetom Šutej. I baš kao i njegovi brodovi, ni on ne odustaje od žudnje za morem i plovidbom. Unatoč svoje 72 godine života, još plovi svijetom, no ovoga puta na iznajmljenim brodovima. I već planira novu pustolovinu, ovoga puta u akvatoriju Filipina i Tasmanije.

 

Sandra Carić Herceg / Nacional