Foto: Nautica Portal

 

O dobrim i lošim iskustvima domaćih i inozemnih nautičara na Jadranu dosta se pisalo i pisat će se, no vlastito iskustvo koje je potpisnik ovih redaka doživio u Vela Luci na otoku Korčuli nažalost spada u ove potonje. Neprofesionalno ponašanje predstavnika Lučke ispostave Vela Luka i nemušt pokušaj njihovih djelatnika da domaćem nautičaru naplate nešto na što zakonski nemaju pravo, pritom se služeći naivno sročenim lažima i prijeteći prijavama, ostavili su gorak okus u ustima i motivirali nas da dobro razmislimo hoćemo li ponovno doći u Vela Luku.

 

U uvalu Plitvine na sjevernom dijelu velolučke uvale pristigli smo u poslijepodnevnim satima prošloga petka 31. kolovoza s namjerom da u njoj ostanemo tri dana, motivirani najavom jakoga juga koje je na ovom dijelu Jadrana trebalo zapuhati u subotu. Provjerom na Nautičkom informacijskom servisu (nIS), službenoj aplikaciji Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, saznali smo da je uvala pod kncesijom za nautičko sidrište te da je koncesionar Lučka uprava Dubrovnik, Lučka ispostava Vela Luka. U uvali su postavljene četiri plutače, a prema informacijama na nIS-u cijena priveza na plutače je 200 kuna za plovila do 15 metara dužine, dok se sidrenje na vlastitom sidru unutar granica koncesijskog dobra naplaćuje 100 kuna za istu veličinu broda. U trenutku kada smo stigli u uvalu sve su plutače bile slobodne, a takve su ostale i naredna tri dana, odnosno sve do ponedjeljka 3. rujna. Jedini brodovi usidreni u uvali bile su dvije ribarice, očito na stalnom vezu, u samom dnu uvale daleko izvan granica koncesijskog dobra, i jedna 10-metarska motorna jahta koja je bila usidrena također u samom dnu uvale i cimom vezana za kraj.

 

Usidrili smo našu jedrilicu od 8,4 metra dužine vlastitim sidrom u istočnom dijelu uvale, unutar granica koncesijskog dobra. Nešto kasnije pokraj brodice pojavila su se dva službena glisera sa oznakama LU Dubrovnik i u njima ukupno tri djelatnika LI Vela Luka, propisno odjeveni u odore lučke ispostave. Ljubazni, simpatični i nasmijani, velikodušno su nam, uz riječi „vi ste domaći, a brod je mali i ne zauzima puno prostora“, odbili naplatiti sidrenje, zatraživši ipak „koncesijsku naknadu“ u vidu tri konzerve piva. Moram priznati da nas je njihov postupak oduševio. No na pitanje da nam točno označe granice koncesijskog dobra i da nam kažu možemo li se usidriti izvan granica kako ne bismo smetali ostalim plovilima na plutačama nismo dobili nikakav konkretan odgovor. Sutradan, u subotu, pojavili su se nakratko i ponovno odustali od naplate. No nisu niti tražili da se maknemo iz područja koncesije. Sve bove u uvali i dalje su bile prazne.

 

U nedjelju u jutarnjim satima, umorni od stalnog valjanja zbog brodova koji prolaze velolučkom valom, odlučili smo napustiti mjesto na kojem smo bili usidreni i prebaciti se u samo dno uvale. Pritom smo, što priznajemo baš i nije uobičajeno, za vez iskoristili privatnu plutaču koja je danima stajala prazna – jer, dubine u samom dnu uvale bile su neuobičajeno velike - u namjeri da se, ukoliko se vlasnik plutače u međuvremenu vrati, maknemo i prebacimo na drugu lokaciju. Plutača za koju smo se vezali bila je velika i crne boje, sa vrlo debelim konopom, iz čega se dalo zaključiti da pripada nekoj od lokalnih ribarica. Ta je plutača, prema GPS uređaju, postavljena više od 100 metara izvan granica koncesijskog dobra.

 

Plitvine.1U nedjelju nešto iza 17 sati – koncesijsko sidrište je i dalje bilo posve prazno – ponovno su se pojavili djelatnici LI Vela Luka, ovaj put zahtijevajući da im platimo 100 kuna koncesijske naknade za sidrenje. Naš zahtjev da nam objasne zbog čega žele naplatiti sidrenje debelo izvan granica koncesijskog dobra, nad kojim koncesionar više nema ovlasti za naplatu naknade, te našu tvrdnju da se ne nalazimo na sidru već smo vezani uz plutaču koja nije u njihovom vlasništvu i koja se također nalazi izvan granica koncesijskog dobra posve su ignorirali. Na našu tvrdnju da naknadu žele naplatiti nama, a nisu je naplatili dvjema ribaricama usidrenima u dnu uvale, kao ni motornoj jahti usidrenoj 30-ak metara iza nas rekli su tek kako su „i jahti naplatili sidrenje“ iako to nije bila istina jer uz taj brod nisu pristali, dok su nenaplaćivanje pristojbe ribaricama lakonski objasnili riječima „oni su domaći“. No jedna od ribarica nosila je registracijsku oznaku Pule.

 

Nakon što smo, uz spomenute argumente, odbili platiti „harač“ koji su nam očito samoinicijativno željeli naplatiti, djelatnici LI Vela Luka su uz prijetnju „da će nas prijaviti“, slikali naše plovilo i udaljili se u pravcu Vela Luke. Njihova prijetnja o „prijavi“ podrazumijevala je, pretpostavljamo, prijavu Lučkoj upravi i Pomorskoj policiji, pa smo očekivali posjet službenih organa reda i zakona. No on se nije dogodio. Priložena fotografija prikazuje točan položaj našega plovila na ribarskoj bovi (plava strelica) u odnosu na granice koncesijskog dobra.

 

Jednom riječju neugodno, razočaravajuće i i neprofesionalno!!! Ako su djelatnici LI Vela Luka na tako besraman način pokušali „namagarčiti“ domaće nautičare, naivno pretpostavivši da imaju posla sa neinformiranim osobama koje ne poznaju propise, što li su tek u stanju učiniti inozemnim gostima koji doista ne mogu poznavati sva pravila i propise vezane uz sidrišta. Stoga nas nimalo ne treba čuditi nedavna objava na Facebook stranici jedne talijanske državljanke koja je konstatirala da se nautičari u Hrvatskoj osjećaju kao kokoši za čerupanje. Jer ta konstatacija,nažalost, posve odgovara istini.

 

Nautica Portal