Članci

images Evo me napokon uz tastaturu, treba vremena da se slegnu svi dojmovi... a prije svega da prode jet lag =)

Oduvijek mi je bila zelja prejedriti Atlantik i radio sam korake u tom smjeru, ali nisam ocekivao da ce taj trenutak doci ovako brzo. Razgovarao sam sa nekoliko vlasnika brodova koji su se spremali za Atlantic Rally for Cruisers (ARC) i sve je to bilo dosta "klimavo" i tada me pozvao Tome Basic da se pridruzim njegovoj posadi na Transatlantic Superyacht Regatta / Transatlantic Maxi Yacht Cup. Prejedriti Atlantik i to uz vrhunsku posadu na vrhunskom brodu, poziv koji se nikako ne propusta.

Kratak dogovor oko detalja leta i vec se nalazim u avionu za Tenerife, najvecem otoku iz skupine Kanarskog otocja. Krasan grad, palme, toplo za razliku od Hrvatske u ovo doba godine. Mjesto koje svakako valja posjetiti. Zbog drugih obveza, stizem tek dan prije starta regate. Upoznajem nepoznati dio ekipe i odmah prelazimo na sredivanje broda, ipak 2900 nm nije mali put. Za mene, šok naspram VO70. Imamo sve "normalno" ... kreveti, kuhinja, toaleti, tusevi.

Bilo nas je devet na brodu, podijeljeni u tri smjene po tri osobe. Vođe smjene bili su Tome, Stipe Vitaljic i Ben. "Dan" na brodu traje od 6 do 18h. Tijekom dana smjene traju 3h, a tijekom noci 2h. Ovakvim rasporedom, svaki dan se smjene pomicu za jednu unaprijed tako da je svaki dan drugaciji termin kada si budan.

Kuhano jelo smo imali u 18h i pripremala bi ga ekipa koja je taj dan na rasporedu imala smjenu od 18-20h. Posto smo vidjeli da je to nekako "najbezbolnija" gvardija (taman izades sit, dio te zabavi zalazak sunca i vec dode 20h), zbog prelaska kroz vremenske zone pomicali smo sat upravo za vrijeme te gvardije... dobra odluka. Jeli smo stvarno kvalitetno. Dobar dio zasluge ovdje ide Sethu, clanu posade koji je pripremio dosta gotovih jela prije starta regate. Takoder, za Dan zahvalnosti pripremio je vrhunsku veceru u Americkom stilu... stvari koje dosta znace. Osim sta dobra hrana podigne raspolozenje, posada se zblizi. Bilo je tu jos i pecenja palacinki, mesa, obilje voca, itd... za prste polizati. U slucaju da se ostane bez hrane, mislim da bi se sasvim solidno prezivjelo i od letecih riba. Vidali smo ih cijelim putem, 6 komada je doletilo i na brod. Od toga dvije, kroz otvoren prozor u kabine.

Meni osobno je nedostajala Cedevita. Zbog visoke temperature, gubi se dosta tekucine i treba imati nesto da ti brzo povrati energiju.

Da se vratim sada na regatu. S brodom X-65 bili smo tamo uvjerljivo najmanji i ocekivali smo zadnje mjesto u poretku po realnom vremenu. Ali regata se vozila i po IRC premjeru i tu smo vidjeli svoju sansu. Konkurencija je bila zaista impresivna. Hetairos, 65 m duzine, dva jarbola, klasicne linije, KARBONSKI trup, 30+ clanova posade, 70% opreme na brodu je custom napravljeno, a prihvati sartija i druge stvari djeluju nestvarno.

Na slici ispod moze se vidjeti koliko bowman sitno izgleda.



Indio, Wally design


Sojana, Farr design, dva jarbola... proslogodisnji pobjednik


Kenora, Wally 107


Zefira, Dubois design, 50 m


Bio je tu jos i Swan 82, Grey Goose.

Start u 13h po lokalnom vremenu, naravno u orcu. Cca milju nakon startne linije, nalazio se gate nakon cega je bila slobodna odluka da li nastaviti preko sjeverne ili juzne strane otoka. Petsotinjak milja od Tenerifa razvijala se snazna ciklona zbog cega su veci brodovi odabrali sjeverniju varijantu kako bi usli u jaci vjetar. Mi smo takoder odlucili ici sjevernom varijantom. Jedino se Kenora odlucila ici juznije sto se kasnije pokazalo losom odlukom.

Slika sa starta



Prvu noc imali smo 30 cv vjetra u krmu i tu smo postigli nas max speed cijele regate, 18cv. Za jedan cisti deplasmanac od 32 tone, jako dobro. Ciklona se rasprsila brze nego se ocekivalo, a iza nje je ostalo polje bez vjetra. Iz tog razloga, nitko nije uspio dohvatiti jaci vjetar vec su svi treci dan (ako se dobro sjecam) pojlabandali na jug. Nasa taktika bila je jedriti cim krace i cim brze jer ovaj brod ionako ide 90% vremena 10-12 cv po svakom vjetru u svim uvjetima. Na svaku promjenu vjetra reagirali smo promjenom odgovarajuceg jedra tako da se znalo dogodilo da bi tek đunkirani spinaker odmah isao ponovno gore. Nekad je sve slicilo na tezak fizicki rad ali rezultat toga je pobjeda.





Zahvaljujuci odlicnom kopnenom timu, svakodnevno smo dobivali vremenske prognoze i detalje drugih brodova u regati. Usporedujuci ih, mogli smo odrediti najbolju taktiku. Na nasoj ruti, postavila su se dva sustava, "sjeverni" i "juzni". Na polovici regate, imali smo "tranziciju" iz sustava u sustav koju smo odradili na najuzem podrucju i na najbezbolniji nacin. Tome je tu odradio pravu stvar s taktikom i stajali smo svega 3-4 sata dok su drugi zaglavili i po 25+ sati.

Upravo ovakve pametne odluke su nam omogucile da, iako smo realno bili najsporiji brod, cijelo vrijeme se drzimo uz ostatak flote. Tek zadnjih 3-4 dana smo usli u podrucje pasatnih vjetrova (ja sam vec pomislio da je to prazna prica :)) s vjetrom od 15 do 20 cv. Zbog duzine, na slikama je tesko pokazati velicinu vala ali ona se stalno kretala od 3-4 metra (na Jabuci bi to vjerovatno bilo 12 m :). Uvijek se tu nasao pokoji gerilac :)



Super je osjecaj kad se brod sjuri niz jedan takav val kao na slici dolje



Sto se tice zivljenja na brodu, vec drugi dan ude se u rutinu koja traje do kraja regate, gvardija- jelo - spavanje - popravci.
Ukoliko se kreveti ne mogu poprecno nagibati, kod spavanja jako puno pomogne "lee cloth", cerada/tenda koja sprijecava padanje iz kreveta. Mana je sto zrak unutra tesko struji i zadnjih par dana, kada smo usli u podrucje Kariba, nitko vise nije mogao spavati u svom krevetu.



Da me netko pita sto me se najvise dojmilo na ovoj regati, odgovor bi svakako bio " Koliko je potrebno imati zaista vrhunsku opremu ". Na brodu poput ovoga koji ne moze izglisirati, ogroman otpor trupa na 15 cv * 13 dana = to moze izdrzati jedino najbolja oprema. Pucanju podigaca je dosta "pomogla" i savijena inoks zastita na ulasku u jarbol zbog cega je on strugao o karbon. Nama su dvaput pucali gindaci i to sve za vrijeme moje smjene. Prvi puta smo odradili instinktivno uz jako malo pricanja, drugi puta gotovo bez rijeci, a treci puta, kada je puknuo spinaker, cijela posada je u tisini izasla van i pocela skupljati.

Posebno je zanimljiv drugi put kad smo imali dan s najvise prijedenih milja i nakon sta 10 dana ne vidimo niti jedan brod, nama u 2h ujutro, pri brzini od 15 cv pukne podigac genakera dok tanker od 200 m, nasred Atlantika ide prema nama... skolski primjer Murphijevog zakona.

Nakon prvog pucanja, Stipe je navukao novu kevlarsku kosuljicu koja je isto imala znakove trosenja ali je izdrzala do kraja regate. Svakih nekoliko sati bi popustali/podizali gindac da se ne trosi na istom mjestu, a potrosenost gindaca smo redovito kontrolirali jos jednim sofisticiranim uredajem, dalekozorom :)



Slobodno vrijeme uglavnom bi iskoristili za odmaranje, ucenja nekih novih vjestina poput baratanja sekstanom



ili slikanja zalazaka sunca



Posebno impresivan bio je dolazak u cilj dok vam sve posade trube, masu, cestitaju, donose hladno pivo u ambijentu koji ostavlja bez daha.



Prava taktika, slozna posada koja ce sve zamisli provoditi u dijelo i pouzdan kopneni tim faktori su potrebni za uspjeh, a upravo sva ta tri cimbenika poklopila su se na ovoj regati i zato mi je zadovoljstvo bilo biti dijelom tog tima.

Dario

Kometare i daljnju raspravu pratite u temi.